Bill Clinton

William Jefferson Clinton (Vilijam Džeferson Klinton) je američki demokratski političar, rođen 19. avgusta1946. godine u gradu Hope, Arkanzas, SAD, najpoznatiji po tome što je bio 42. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, te što su za njegovog mandata SAD uživale status jedine vojne, ekonomske, političke i kulturne supersile u svijetu.

Rani život

Bill Clinton, ili punim imenom William Jefferson Blythe IV, rođen je 19.8. 1946. u mjestu Hope u saveznoj državi Arkansas. Svog oca Williama Jeffersona Blythea III nikada nije upoznao stoga jer mu je otac bio trgovački putnik koji je poginuo u prometnoj nezgodi nekoliko mjeseci prije nego što se Bill rodio. Nakon očeve smrti Bill i njegova majka doznali su da je njegov otac bio oženjen istovremeno s još najmanje tri žene te da Bill ima jednog polubrata i jednu polusestru koje nikada nije sreo.

Nakon što se njegova majka ponovo udala Bill je uzeo ime William Jefferson Clinton. Kao malo dijete Bill je živio sa svojom majkom, Virginijom Cassidy Blythe, i njenim roditeljima u mjestu Hope. Kada mu je bilo godinu dana njegova majka je otišla u New Orleanskako bi učila za medicinsku sestru - anesteizologa, i naredne dvije godine o Billu su brinili majčini roditelji. U četvrtoj godini života malog Billa njegova se majka udala za Rogera Clintona, kasnije vlasnika prodavaonice automobila u Hopeu. Dvije godine kasnije obitelj se preselila u Hot Springs u Arkansasu.

Život za Billa i njegovu majku nije bio lak. Roger je bio alkoholičar i kockar, te je često na kocki gubio zarađeni novac, ne samo svoj već i onaj koji bi supruga zaradila. Ponekada bi znao pretući suprugu i verbalno napasti Billa i njegovog mlađeg polubrata Rogera Juniora, koji se rodio 1956. godine. Bill je bio veoma privržen majci i ponekada bi stao u majčinu obranu kako bi je zaštito od očuha koju ju je tukao. To ga je dovodilo do ozbiljnih sukoba s očuhom. Kao srednjoškolac, Bill se ipak konačno pomirio s očuhom, koji je umro od raka 1967. godine.

Clinton je dvije godine pohađao rimokatoličku školu u Hot Springsu prije nego se upisao u javnu školu. Bio je omiljen učenik s odličnim ocjenama. Godine 1963. nakon prve godine gimnazije, Clinton je izabran za jednog od dva zastupnika iz Arkansasa u Boys Nation vladu - program za studente koji je sponzorirala Američka Legija - u Washingtonu. U okviru toga programa raspravljalo se o građanskim pravima. Tom prilikom Clinton se susreće s predsjednikom J.F. Kennedyem na ceremoniji u Rose Gardenu u Bijeloj kući.

Clinton je završio gimnaziju 1964. i upisao se na Georgetown sveučilište u Washingtonu, gdje se zanimao za međunarodne poslove. Cijelo vrijeme školovanja biran je za predsjednika razreda. Za vrijeme školovanja pomagao je u Senatskom komitetu za vanjske poslove koji je predvodio senator William Fulbright, arkanzaški demokrat. Clinton mu se divio jer je oštro kritizirao američku umješanost u rat u Vijetnamu. Clinton je također bio simpatizer crnačkog pokreta tijekom 1960-ih. Nakon što je u travnju 1968. ubijen Martin Luther King (nekoliko tjedana prije nego što će Clinton završiti školovanje), - što izazva pobune crnaca u nekoliko američkih gradova, uključujuči Washington - Clinton je dobrovoljac u Crvenom križu te odnosi odjeću i hranu ljudima čiji su domovi uništeni.

Tokom druge godine studija Clinton je dobio Rhodes stipendiju i otišao na sveučilište Oxford u Engleskoj, gdje je proveo dvije godine. Godine 1970. Clinton se upisao na Pravni fakultet na Yale sveučilištu. Školovanje je plaćao tako što je radio dva ili tri posla istovremeno. Tu susreće Hillary Diane Rodham iz Chicaga. Oni počinju izlaziti i 1972. Clinton i Rodham zajedno rade u Teksasu u okivru predsjedničke kampanje demokrata Georgea S. McGoverna. Clinton radi kao koordinator, a Rodham pomaže pri registraciji glasača. Clinton diplomira pravo 1973. i odlazi u Fayetteville u Arkansasu kako bi predavao na Pravnom fakultetu na arkansaškom sveučilištu. Rodham je radila u kongresnom povjerenstvu koje se bavilo čuvenom Watergate aferom. Oženili su se 19.11. 1975. godine. Njihova kćerka (jedino dijete iz njihovog braka), Chelsea Victoria Clinton rođena je 27.2. 1980.

Rana politička karijera

Bill Clinton je svoju političku karijeru formalno započeo kao sveučilišni profesor 1974. godine, kada se kandidirao za Zastupnički dom američkog Kongresa protiv popularnog republikanca Johna Paula Hammerschmidta. Iako je Clinton, koristeći sveopće nezadovoljstvo republikancima nakon afere Watergate, dobio za taj okrug iznenađujuće veliki broj glasova, ipak je tijesno poražen.

Početni neuspjeh nije obeshrabrio Billa Clintona u bavljenju, nego je - kao i mnogo puta kasnije - iz njega znao izvlačiti pouke i bolje se pripremati za izborne utrke. Dvije godine kasnije je izabran, a u januaru 1977. je stupio na prvu javnu funkciju kao državni advokat. Suprostavljenjem izgradnji velike elektrane na ugljen stekao je reputaciju zaštitnika okoline.

Godine 1978. kandidirao se za guverenra Arkansasa. U predizbornoj trci obećao je poboljšanje stanja u državnim školama, kvalitetnije autoputeve i povećanje broja radnih mjesta. Kada je preuzeo mjesto guvernera u januaru 1979. godine imao je 32 godine i bio jedan od najmlađih guvernera u historiji SAD. Njegovo nastojanje da svoj ambiciozni program financira povećanim porezima na motorna vozila mu je donio ogromnu nepopularnost, pogotovo nakon izbijanja druge naftne krize.

Godine 1980. Clinton se ponovo kandidirao za drugi mandat. Protivnik mu je bio Frank D. White, poslovni čovjek iz Little Rocka koji je iz Demokratske stranke prešao u Republikansku stranku. Osim što se biračima zamjerio visokim porezima, Clinton je od njih proglašen odgovornim za masovne pobune kubanskih izbjeglica u logoru Fort Chafee. Zbog toga je izbore izgubio s 52 % glasova.

Nakon poraza Clinton, koji se tada u šali nazvao "najmlađim bivšim guvernerom u historiji SAD", je našao posao u velikoj pravničkoj tvrtki u Little Rocku. Usprkos savjetima većine prijatelja koji su ga savjetovali da se strpi Clinton je otpočeo s planovima da se već 1982. kandidira za guvernera. Nakon što je glatko osvojio demokratsku nominaciju, lako je porazio Whitea.

Njegov novi mandat više nije bio karakteriziran ambicioznim programima, koliko nastojanjima da, izvukavši pouke iz prethodnog poraza, reforme provodi postupno i uz što je moguće veći konsenzus među različitim ekonomskim i društvebim grupama. To mu je pomoglo da bude ponovno izabran godine 1984.

Istog dana kada je Clinton izabran za guvernera, demokratski kandidat Walter Mondale je na predsjedničkim izborima doživio težak poraz od Ronalda Reagana, pri čemu su republikanskom predsjedniku pomogli mnogi tradicionalni demokratski glasači. Clinton je bio jedan od prvih demokratskih političara koji je javno ustvrdio da se Demokratska stranka mora prilagoditi novim okolnostima, odnosno napustiti tradicionalnu ljevičarsku ideologiju New Deala i Velikog društva te preuzeti neoliberalnuretoriku političkog centra i desnice. Clinton će vrlo brzo priključio desničarskoj frakciji zvanoj Novi demokrati, a kasnije i vodio njenu organizaciju Centar za demokratsko vodstvo (DLC).

Neke od ideja je Clinton nastojao sprovesti u praksi kao guverner, te je vrlo brzo razvio skladne odnose s vodećim poslovnim krugovima u državi i šire. Niskim porezima je počeo privlačiti američke korporacije u svrhu otvaranja novih radnih mjesta. U nekim od tih poslova je i sam sudjelovao zajedno sa suprugom, što će kasnije biti izvorom neugodnih kontroverzi i optužbi za korupciju. Međutim, njegova je politika funkcionirala. Godine 1986. je ponovno izabran, ovaj put - zahvaljujući promjenama državnog ustava - na četverogodišnji mandat.

Kasnih 1980.-ih stopa novootvorenih radnih mjesta u Arkansasu bila je među najvećima SAD. S druge strane, ti poslovi nisu bili posebno dobro plaćeni, te je prosječan prihod u jednoj obitelji ostao mali. Međutim, Clinton je opet 1990. godine izabran za guvernera.

Predsjednička kampanja 1992. godine

Iako je u kampanji 1990. godine obećao da će do kraja odraditi svoj mandat od četiri godine kandidirao se na predsjedničkim izborima 1992, a svoju odluku građanima je objavio 3.10. 1991.

Kada je Clinton objavio kandidaturu, vodstvo Demokratske stranke, uključujući njene najpoznatije i najuglednije članove poput njujorškog guvernera Maria Cuoma i Ala Gorea je vjerovalo da je republikanski predsjednik George H.W. Bush zbog nedavne pobjede u zaljevskom ratu stekao preveliku popularnost da bi ga se moglo ozbiljno ugroziti. Stoga su odlučili ne angažirati se u kampanji, i umjesto toga su natjecanje prepustili relativno nepoznatim autsajderima kao što je bio Clinton.

Clinton je u borbi za demokratsku nominaciju ispočetka spotakao izgubivši na stranačkim zborovima u Iowi i preliminarnim izborima u New Hampshireu. Dodatni problem su predstavljala otkrića da je izbjegao služenje vojske za vrijeme vijetnamskog rata, priznanje da je u mladosti pušio marihuanu, te tabloidske špekulacije o bračnoj nevjeri.

Clinton je na to reagirao izuzetno vješto organiziranom protupropagandnom kampanjom koju je vodio vrhunski političko-marketinški stručnjak James Carville. Optužbe o nevjeri je suzbio historijskim zajedničkim TV-intervjuom sa suprugom Hillary, a osobnim nadgledanjem izvršenja smrtne kaznenad mentalno retardiranim osuđenikom u Arkansasu je počeo pridobijati dio nepovjerljivih konzervativnih birača. Ta je kampanja - poslije ovjekovečena u romanu i filmu Predsjedničke boje - urodila plodom i omogućila da se odmah nakon New Hampshirea nametne kao neprikosnoveni demokratski kandidat.

Na nacionalnoj konvenciji održanoj sredinom jula Clinton je odabrao Al Gorea, senatora iz savezne države Tennessee, za svog potpredsjedničkog kandidata.

U međuvremenu je zahvaljujući ekonomskoj recesiji, koja je po prvi put žešće udarila srednju nego radničku klasu, George H.W. Bush izgubio status favorita. Završetak hladnog rata je također kod velikog dijela birača vanjsku politiku potpuno podredio unutrašnjim, pogotovo ekonomskim pitanjima. Clinton je nasuprot dva desetljeća starijem Bushu, koga su za vrijeme kampanje počeli mučiti i zdravstveni problemi, sebe predstavio kao simbol novog vremena, odnosno mladog političara koji je pripadao generaciji baby boomera - upravo onoj koja je početkom 1990-ih činila najbrojniji i najutjecajniji dio glasačkog tijela.

Clintonu je veliku pomoć u kampanji pružila i kandidatura teksaškog milijardera Rossa Perota, koji je svojim populističkim stavovima privukao ogromni broj glasača nezadovoljnih Bushovom ekonomskom politikom. Kada je Perot, koji je duže vrijeme vodio u anketama, iz zasad nejasnih razloga privremeno izašao iz utrke, najveći broj njegovih glasača se opredijelio za Clintona.

Iako je Clinton nakon toga sve vrijeme vodio u anketama, nije bilo potpuno sigurno hoće li uspjeti osvojiti potrebnu većinu u elektorskom kolegiju, odnosno hoće li izbor ovisiti o odluci Perotovih elektora. Na kraju je Clinton osvojio 43 % glasova, ali je Perrot osvojio samo 10 % glasova i nijednog elektora. Tako je Clinton dobio potrebnu većinu i porazio Busha, koji je dobio 38 % glasova.

Dana 20.1. 1993. Clinton je položio predsjedničku zakletvu.

Prvi predsjednički mandat (1993-1997)

Kada je Bill Clinton prvi put stupio na dužnost, prioritet mu je bio ispuniti dio svog izbornog programa, odnosno skrenuti fokus djelovanja američke vlade s vanjske na unutrašnju politiku. To se prvenstveno na dramatično smanjivanje vojnog budžeta, odnosno preusmjeravanje sredstava na poboljšanje američke ekonomije, odnosno ekonomskog položaja socijalno najugroženijih slojeva stanovništva. Clinton je na početku svog mandata isto tako inzistirao na brojnim društvenim reformama u duhu liberalizma i američkog progresivizma, odnosno lijevog krila vlastite stranke koje je nakon dvanaest godina republikanske Bijele kuće držalo da mora kompenzirati preveliki utjecaj vjerske desnice na administraciju Busha Starijeg i Reagana.

Clintonu je u takvim nastojanjima pomagala činjenica što je gotovo odmah nakon predsjedničkih izbora američka ekonomija počela izlaziti iz recesije, odnosno započela ponovni rast koji će neprekidno trajati sve do posljednje godine njegovog predsjednikovanja. Na početku mandata je Clinton također mogao očekivati i podršku vlastite stranke, koja je u Kongresu tada držala većinu.

Clintonove reforme su započele s promjenama radnog zakonodavstva, a nastavile su se i poreznim reformama koje su za cilj imale uravnoteženje federalnog budžeta - što nije uspjelo nijednom američkom predsjedniku nakon Eisenhowera. Također je, u skladu s obećanjima iz kampanje, proširena politika afirmativne akcije te u tijela federalne uprave uveden veliki broj pripadnika žena i pripadnika etničkih i rasnih manjina, uključujući i veliki broj homoseksualaca i lezbijki.

Clintonov pokušaj da ukine zabranu pristupa oružanim snagama za homoseksualce je, s druge strane, doživio žestoki otpor ne samo od vojnih krugova, nego i od konzervativnog krila demokratskih kongresnika. Zbog toga je Clinton bio prisiljen na kompromis pod nazivom Don't Ask Don't Tell, kojim je homoseksualcima dozvoljen pristup vojsci pod uvjetom da javno ne ističu svoju seksualnu orijentaciju.

Dok je u društvenim pitanjima pokazivao sklonost prema zaokretu ulijevo, Clinton je u ekonomskim pitanjima pokazao daleko više razumijevanja za neoliberalnu politiku svojih desničarskih prethodnika, uključujući i inzistiranje na konceptu slobodnom tržištu umjesto protekcionizma i državne regulative. Kruna takvih nastojanja bio je NAFTA, sporazum o uspostavljanju zone slobodne trgovine u Sjevernoj Americi, čime su velikim američkim korporacijama da ostvaruju profite na jeftinoj radnoj snagi u Meksiku i Kanadi, a istovremeno zatvaraju domaće pogone.

Clintonovo predsjedništvo u tom periodu je karakterizirala i velika uloga Prve dame Hillary Clinton na kreiranje njegove politike, što je izazvalo velike simpatije za Clintona od strane feministkinja, ali sve veće negodovanje konzervativnih krugova. Hillary Clinton je s vremenom među njima izazivala sve više antipatija ne samo zbog svojih stavova, nego zbog činjenice da se miješala u rad vlade, te u odnosu na osoblje Bijele kuće pokazivala autokratske tendencije, ponekad i na rubu zakona, što je izazvalo afere poznate kao Travelgate i Filegate, odnosno teorije zavjere vezane uz samoubojstvo advokata Vincea Fostera, bliskog suradnika Clintonovih.

Uz Hillary Clinton, nepopularnost prema Clintonu je svoj izvor imala i u nizu tragičnih incidenata koji su označili početak njegove administracije, od kojih je na posebno zao glas došla opsada u Wacou, kada je zbog prepada FBI na imanje sekte davidijanaca poginulo 80 ljudi. Veliki dio američke javnosti je to shvatio kao sklonost novog predsjednika da se krše ustavna prava, pogotovo pravo na držanje oružja, što je dio Amerikanaca okrenuo prema milicijskom pokretu.

To se, između ostalog, s vremenom odrazilo i na inicijativu o reformi zdravstva u SAD, odnosno Clintonov pokušaj da u SAD, slično kao i u svim drugim državama, ustanovi sistem općeg zdravstvenog osiguranja. Zakonski prijedlog je sastavila radna grupa na čelu s Hillary Clinton koja je bila njegov glavni lobist. Taj je prijedlog izazvao žestok otpor liječnika, velikih korporacija, pa čak i malih poduzetnika, koji su smatrali da će biti previše opterećeni poreznim davanjima. Usprkos demokratske većine u Kongresu, prijedlog je propao u ljeto 1994. godine i danas se smatra najvećim fijaskom u Clintonovoj političkoj karijeri.

Clinton, u skladu s predizbornim obećanjima, nije previše brinuo o vanjskoj politici, što je bilo u skladu s opće prihvaćenim mišljenjem kako nakon završetka hladnog rata ne prijeti nikakva opasnost za SAD. Tako je nakon bitke u Mogadisciuu povučen američki vojni kontingent iz Somalije, čime je prestala intervencija UN u toj zemlji. Nekoliko mjeseci kasnije, američka diplomacija je sabotirala nastojanja UN da se intervenira u Ruandi, čime je posredno omogućila genocid u toj zemlji.

Clinton je stvorio bliski odnos sa ruskim predsjednikom Jeljcinom, zaključivši kako će njegova politika neoliberalnih ekonomskih reformi oslabiti Rusiju do te mjere da više nikada neće predstavljati prijetnju američkim interesima. S druge strane, od Busha Starijeg je naslijeđeno neprijateljstvo prema Iraku pod Sadamom Huseinom - koje se održavalo kroz održavanje zone zabrane leta, povremene zračne udare i inzistiranje na sankcijama. Također se nastavilo i s politikom kojoj je cilj bilo trajno rješenje izraelsko-palestinskog sukoba, pa su tako pod američkim pokroviteljstvom godine 1993. potpisani sporazumi iz Osla, a kasnije uspostavljena Palestinska samouprava. Clintonova administracija je također svojim posredovanjem postigla i značajne napretke u sjevernoirskom mirovnom procesu.

Clinton je, s druge strane, u vanjskoj politici svoje zemlje promovirao koncept tzv. humanitarnog rata, odnosno vojnih intervencija u cilju zaustavljanja stradanja civilnog stanovništva u zemljama zahvaćenim građanskim ratovima i sličnim krizama. Prvi takav primjer je bila američka vojna okupacija Haitija 1994. godine, kojom je zamijenjena nekadašnja vojna vlast i vraćen demokratski poredak, odnosno spriječena velika izbjeglička kriza koja je mogla zahvatiti i Istočnu obalu SAD.

Humanitarna kriza izazvana raspadom SFRJ se, pak, pokazala kao daleko teži problem, jer se ispostavilo da zahtjeva daleko veće korištenje američkih vojnih resursa i rizike nego što su to Clinton i američka javnost bili spremni prihvatiti. Clintonova administracija je ispočetka taj problem pokušavala riješiti uz pomoć novostvorene Evropske Unije, ali su takav plan zapriječili nesloga među vodećim zapadnoevropskim vladama te slabost evropskih vojnih efektiva. Stoga je početkom 1994. Clintonova vlada ishodila Washingtonski sporazum, temeljem koga je stvoren savez između Hrvatske i bošnjačke vlade u Sarajevu, koji je uz američku vojnu pomoć trebao poraziti srpske snage te tako stvoriti uvjete za postizanje trajnog mirovnog sporazuma.

U međuvremenu je duboko nezadovoljstvo s NAFTA-om, propašću zdravstvene reforme, korupcijskim skandalima vezanim uz demokratski Kongres veliki dio biračkog tijela okrenulo Republikanskoj stranci koja se na čelu s Newtom Gingrichem ponudila alternativu Clintonovoj politici u obliku manifesta zvanog Ugovor s Amerikom. Na izborima u novembru 1994. republikanci su po prvi put nakon 40 godina osvojili većinu u oba doma Kongresa.

Poslije Republikanske revolucije

Trijumf republikanaca, koji je dobio naziv Republikanska revolucija, predstavljao je težak udarac ne samo za Demokratsku stranku, nego i za Clintona, koji se početkom 1995. godine našao na najnižoj točki svog predsjednikovanja i kome su mnogi proricali gubitak izbora slijedeće godine. Dodatni problem za Clintona je predstavljala činjenica da više nije mogao kroz Kongres gurati svoje zakonske prijedloge i druge inicijative, s obzirom na otvoreno neprijateljstvo nove i ideološki motivirane republikanske većine.

Clintonu je nakon nekoliko mjeseci bitno pomogao teroristički napad na Oklahoma City, čiji su počinitelji, iako bez ikakvih formalnih veza za njegove glavne političke neprijatelje, kompromitirali neke od Clintonovih najžešćih kritičara, pogotovo onih uz desno krilo američke politike. Taj je napad Clintonu također pomogao da napravi politički zaokret udesno pod parolom održavanja zakona i reda, odnosno borbe protiv terorizma i kriminala. Za taj zaokret je bio zaslužan i njegov novi politički savjetnik Dick Morris, koji je Clintonovu politiku nastojao približiti konzervativnim i desnim biračima.

Novi Clintonov kurs se, između ostalog, odražavao i kroz nove zakone kojima su federalne policijske agencije dobile nove ovlasti, te na federalnoj razini ponovno uvedena smrtna kazna, ali i kojima se federalnim novcem povećao broj policajaca i zatvora na regionalnoj i lokalnoj razini. Također su pokrenute inicijative da se, pod načelom borbe protiv pedofilije i dječje pornografije, uvede veća kontrola odnosno ograniči sloboda izražavanja u novom mediju Interneta.

Te su mu inicijative, između ostalog, omogućile i da s vremenom stvori konstruktivni odnos s dijelom nove republikanske većine, a u prilog mu je išao i nastavak pozitivnih ekonomskih trendova, iako je krajem 1995. godine sukob oko budžeta doveo do privremenog zatvaranja pojedinih federalnih službi.

Clintonu je u prilog išlo i održavanje percepcije SAD kao jedine i neupitne svjetske supersile. Godine 1995. su se dolaskom predsjednika Jacquesa Chiraca na vlast u Francuskoj stvorili uvjeti za veće vojno angažiranje zapadnih sila u Bosni i Hercegovini, čija je intervencija, uz ofenzivu hrvatskih i bošnjačkih snaga dovela do Daytonskog mirovnog sporazuma.

Kada je početkom 1996. godine počela nova predsjednička kampanja, Clinton je uživao veliku popularnost u anketama, te se uz dobre ekonomske rezultate i opću percepciju o tome da SAD ne prijeti nikakva opasnost izvana, na samom početku smatrao favoritom. Stoga se nitko od vodećih demokratskih političara nije usudio izazvati Clintona na stranačkim izborima, dok su, naprotiv republikanci bili podijeljeni između ekonomskih konzervativaca na čelu s milijarderom Steveom Forbesom i društvenih konzervativaca na čelu s komentatorom Patom Buchananom. Na kraju se kao kompromisni kandidat nametnuo ostarjeli senator Bob Dole.

Mladoliki i telegenični Clinton je, slično kao i u sudaru s Bushom Starijim, sebe lako predstavio kao kandidata koji predstavlja budućnost nasuprot Doleu koji predstavlja prošlost. Clintonovom statusu favorita nije odmoglo ni izbijanje skandala vezanog uz ilegalno financiranje vlastite predsjednike kampanje u septembru. Iako Clinton u novembru 1996. nije uspio dobiti više od 50 % glasova, to je bilo dovoljno da ostvari još jednu, uvjerljiviju pobjedu

Drugi predsjednički mandat (1997-2001)

Bill Clinton je na početku drugog mandata uživao ogromnu popularnost, a zajedno s njime i SAD čiju se ekonomsku, vojnu i kulturnu hegemoniju nitko nije usuđivao dovoditi u pitanje. Clinton je bio još popularniji u svijetu nego u samim SAD, čemu su pogodovale simpatije koje je uživao među vodećim predstavnicima Hollywooda, muzičke industrije i masovnih medija, odnosno trendova globalizacije koji su u doba Clintona doživljavali vrhunac.

Clinton je na vanjskopolitičkom planu dobio značajnu potporu kada je na parlamentarnim izborima u Velikoj Britaniji u maju 1997. godine pobijedila Laburistička stranka. To je, između ostaloga, dugovala i novoj platformi koja je, u većoj ili manjoj mjeri, kao uzor i inspiraciju uzimala Clintonove politike. Novi britanski premijer Tony Blair vrlo brzo postao jedan od najbližih Clintonovih saveznika, a njegova ideologija Trećeg puta je od strane mnogih shvaćena kao svojevrsno uobličavanje Clintonovih ideja u zaokruženi sistem, odnosno recept za rješavanje svih svjetskih problema.

Prednost tog modela se, između ostalog, mogla vidjeti i nekoliko mjeseci kasnije, kada je u istočnoj Aziji izbila velika ekonomska kriza. Za razliku od mnogih azijskih ekonomija koje su bačene na koljena, ekonomija SAD, kao i mnogih drugih zapadnoevropskih zemalja, je nastavila s pozitivnim trendovima. Istovremeno se i Japan, nekoć neprikosnovena ekonomska sila, nalazila u dugogodišnjoj recesiji. Mnogi su to shvatili kao konačni dokaz Clintonovog državničkog umijeća odnosno superiornosti njegovog nad svim drugim političkim i ekonomskim modelima.

Afera Lewinsky

Usprkos svoje ogromne popularnosti u svijetu, Clinton je i dalje bio omrznut u relativno velikom dijelu američke javnosti, a pogotovo u konzervativnim krugovima koji su ga, usprkos niza političkih ustupaka, smatrali svojim neprijateljem. Dio njih je Clintona smatrao i ranjivim zbog toga što je on preko svojih najbližih suradnika, neposredno ili posredno, bio umiješan u niz skandala. Neki od njih su bili vezani uz njegov privatni život, odnosnosno sklonost izvanbračnim aferama.

Sve to je uglavnom bilo u domeni špekulacija dok 21.1. 1998. web-stranica Drudge Report nije prva objavila tvrdnje o tome da je Clinton održavao izvanbračnu vezu sa stažisticom Bijele kuće Monicom Lewinsky. Dok je sama izvanbračna veza naškodila Clintonovog imidžu obiteljskog čovjeka i pro-feminističkog borca protiv seksualnog zlostavljanja na poslu, mnogo ozbiljnija je bila činjenica da je nekoliko mjeseci prije, svjedočeći u građanskoj parnici vezanoj za slučaj Paule Jones, tvrdio da ne održava vezu s nijednom svojom uposlenicom te tako počinio krivično djelo krivokletstva.

S obzirom da američki Ustav za najviše federalne funkcionare u slučaju počinjenja krivičnog djela predviđa postupak opoziva, tzv. impeachment, republikansko vodstvo na čelu s Gingrichom je to shvatilo kao sjajnu priliku da se demokratima pred izbore 1998. i 2000. godine zada težak udarac, odnosno izvrši odmazda za sličan postupak nad Nixonom u doba afere Watergate.

Clinton je, suočen s tom krizom, pokazao vrhunsko političko umijeće. Dok ga se na samom početku afere vlastita stranka, uplašena od eventualnog poraza na izborima, htjela odreći, Clinton je koristio sporost i kompliciranost postupka kako bi uz pomoć prijateljskih medija i vrhunskih spin doctora javnost okrenuo na svoju stranu te svoje republikanske progonitelje prokazao kao neodgovorne političare koji su, vođeni patološkom mržnjom prema jednom čovjeku, spremni ugroziti ustavni poredak i nacionalne interese države.

Dio Clintonovih nastojanja u tom pravcu se odnosio i na skretanje pažnje javnosti s unutrašnjopolitičkih na vanjskopolitička pitanja. Pri tome je Clintonu pogodavalo intenziviranje sukoba na Kosovu između sve militantnijih albanskih gerilaca i srpske vlade na čelu sa Slobodanom Miloševićem, što je potaklo intenziviranje američkih napora da se taj sukob zaustavi ne samo diplomatskim, nego i vojnim putem. Intenziviranje sukoba na Kosovu je, pak, koincidiralo s velikom ekonomskom krizom u Rusiji, koja je dodatno oslabila Jeljcinovu vladu, kao i s odlukom Sadama Huseina da iz Iraka izbaci inspektore UN-a, što je iste godine poslužilo kao povod za kratkotrajnu kampanju bombardiranja Iraka.

Clintonu je u tim trenucima pomogla i pojava Al Qaede, koja je po prvi put počela vršiti opsežnije terorističke akcije protiv američkih ciljeva, uključujući napade na američke ambasade u Keniji i Tanzaniji. Clinton je na to odgovorio zračnim napadima na Al Qaedine ciljeve u Afganistanu, odnosno napadu na tvornicu lijekova u Sudanu za koju se sumnjalo da proizvodi bojne otrove za teroriste.

U jesen iste godine je nakon formalne istrage postupak protiv Clintona došao do u Predstavnički dom Kongresa, gdje je republikanska većina izglasala početak opoziva, odnosno smjenjivanja koje je trebao provesti Senat. Međutim, do tog trenutka je većina javnosti stala na Clintonovu stranu, zgađena činjenicom da su republikanci - nastojeći ocrniti predsjednika - u javnost iznijeli najintimnije detalje njegove veze s Lewinsky, te je držala da nečija privatni život nije dovoljan razlog za političku smjenu, pogotovo kada je riječ o po svim drugim kriterijima uspješnom predsjedniku. Taj stav se odrazio na kongresnim izborima u novembru 1998. kada su republikanci umjesto da dobiju, izgubili veliki broj mjesta u oba doma.

Usprkos toga je suđenje Clintonu provedeno u Senatu, ali je predsjednik, sasvim u skladu s očekivanjima nakon glasanja 12.2. 1999. ostao na svom mjestu, jer republikanci nisu imali nužnu dvotrećinsku većinu za njegovo smjenjivanje.

Posljednje godine

Nakon što je afera Lewinsky okončana, Clintonova administracija se posvetila rješavanju problema na Kosovu, što je 24.3. 1999. dovelo do početka NATO-vog bombardiranja Savezne Republike Jugoslavije. Nekoliko mjeseci kasnije su srpske i jugoslavenske snage prisiljene na povlačenje, a Kosovo postalo protektorat UN. Činjenica da je taj rat završen pobjedom, a da u njemu nije poginuo nijedan američki vojnik, mnogi drže jednim od najvećih Clintonovih trijumfa, kao i opravdanje doktrine tzv. humanitarnog rata kao osnove američke vanjske politike, odnosno svijeta u kojem bi jedino SAD garant održanja mira i prosperiteta.

S druge strane, Clintonova politika nije bila u stanju zaustaviti niti ozbiljno utjecati na daleko opasniju krizu koju je izazvala eskalacija indijsko-pakistanskog sukoba u Kašmirupoznatog kao kargilski rat, što mnogi tumače time da su obje države u to vrijeme bile opskrbljene nuklearnim oružjem, isključujući tako svaku direktnu američku intervenciju.

Clinton je posljednjih godina svog mandata i dalje uživao veliku popularnost, ali i smanjeni autoritet, dijelom zbog posljedica afere Lewinsky, a dijelom zbog činjenice da se po Ustavu nije smio natjecati za treći mandat. Umjesto toga je svoj ugled i energiju posvetio kako bi na predstojećim predsjedničkim izborima pomogao svom protukandidatu Alu Goreu, odnosno svojoj supruzi Hillary na izborima za Senat.

Međutim, takva su nastojanja u određenim slučajevima bila kontraproduktivna, jer su mnogi njegovi pristaše prema njemu stekli ambivalentni odnos opisan u frazi "umor od Clintona" (Clinton fatigue). Tako se na stranačkim izborima 2000. godina prvi javio protukandidat Goreu u obliku demokratskog senatora Billa Bradleya, koji je sebe opisivao kao ne-klintonovsku alternativu.

Mnogo ozbiljniji su bili događaji koji su u mnogo čemu ugrozili mnoga od Clintonovih dostignuća. Tako je u proljeće 2000. godine došlo do velikog kolapsa dot-com tvrtki na tržištima vrijednosnih papira, a s time i do početka recesije koja je trajala nekoliko godina. Većina analitičara, doduše, u to vrijeme nije bila svjesna ozbiljnosti situacije, te to držala tek privremenom "korekcijom".

Clinton je u međuvremenu bio zabrinut pogoršanjem stanja na Bliskom Istoku, odnosno zastojom u pregovorima kojima su se tehnička rješenja iz sporazuma iz Osla trebala zamijeniti trajnim izraelsko-palestinskim sporazumom. Međutim, samit u Camp Davidu 2000. godine nije urodio nikakvim rješenjem, a nekoliko mjeseci kasnije je izbila al-Aqsa intifada koja još uvijek traje. Mjesec dana kasnije su u jemenskoj luci Al Qaedini pripadnici napali američki razarač Cole, što je bio još jedan ozbiljan znak da će se SAD u bliskoj budućnosti morati suočiti s dobro organiziranom terorističkom kampanjom.

Dotada je pažnja javnosti bila skrenuta na predsjedničke izbore koji su bili među najneizvjesnijima, najtješnjima, a na kraju i najkontroverznijima u američkoj historiji. Iako je Clinton sudjelovao u kampanji na strani Gorea, javno suzdržao od komentara ili podršci svom potpredsjedniku pri njegovim pokušajima da ospori pobjedu Georgea W. Busha. Nakon što je Vrhovni sud okončao spor u Bushovu korist, posljednje tjedne je pokušavao organizirati nastavak izraelsko-palestinskog mirovnog procesa.

Posljednji dani Clintona u Bijeloj kući su bili, pak, obilježeni kontroverzama. 31.12. 2000. je potpisao Rimski statut, davši tako simboličku potporu Međunarodnom krivičnom sudu, iako je znao da taj sporazum nikada neće biti ratificiran u Senatu. Mnogo ozbiljniji je bio niz od 140 ukaza o pomilovanju niza osoba koje su tada bile u federalnim zatvorima ili pod federalnom istragom - to je uključivalo i neke zloglasne veletrgovce drogom, ali i poslovne ljude optužene za pronevjere, utaju poreza i prevare; neki taj čin - koji je dobio nadimak Pardongate - smatraju Clintonovim vraćanjem usluga sumnjivim ljudima koji su bili financirali njegove izborne kampanje.

Poslije predsjedništva

Bill Clinton se nakon odlaska iz Bijele kuće preselio u grad Chappaqua u državi New York, koju u od 2001. godine Senatu predstavlja njegova supruga.

Slično kao i mnogi predsjednici prije njega, Clinton se nastavio posredno baviti politikom, uglavnom nastupima na demokratskim izbornim skupovima, gdje je kritizirao aspekte Bushove politike. Svoju globalnu popularnost je također koristio kako bi na mnogim javnim okupljanjima u svijetu promovirao svoje zamisli o borbi protiv globalnog zatopljenja, bolesti, siromaštva i etno-religijskih sukoba u svijetu.

Godine 2004. Bill Clinton je otvorio svoju predsjedničku biblioteku u Little Rocku, a iste je godine imao i probleme sa srcem, koji su ga spriječili da aktivnije sudjeluje u predsjendičkoj kampanji senatora Johna Kerryja. Nešto kasnije je objavljena njegova autobiografska knjiga My Life.

Pažnju javnosti je posebno privukao odnos bivšeg i sadašnjeg predsjednika, koji su, usprkos politički razlika, postali prilično bliski. Bush je, za razliku od svojih stranačkih drugova, često koristio priliku da hvali Clintona i njegova dostignuća, a Clinton je postao blizak i s Bushom Starijim, pogotovo nakon što su zajedno sudjelovali u prikupljanju humanitarne pomoći za žrtve azijskog tsunamija i uragana Katrina.